Svako od nas sa sobom nosi bezbroj priča. Te fine niti protkane kroz naše svakodnavne živote, tako da kad se pogledamo vidimo svaki deo tog tkanja na nama. Sva mesta, sve ulice kojim prolazimo i dvorišta u kojim odrastamo postaju deo nas, ali i mi postajemo deo njih.
Sasvim slušajno i tako meni nenadano, ali vrlo priželjkivano, davno me je ona prvi put poljubila. Tu u Zemunu, ispred moje kapije. Noge su klecnule, osmeh se razvukao sam, a obrazi porumeneli. Moja Ana.
I dan danas ona to ume. U našem stanu, tu u Zemunu, koji sada izgleda sasvim drugačije, moram da priznam, no pre nekih dvadesetak i kusur godina. Ona ume da me privuče sebi i poljubi, da učini da se osetim kao da je to prvi naš poljubac. Ponovo.
